Pokrenuti blog nije jednostavno za turističkog novinara poput mene. Sigurno se pitate zašto? Napisati reportažu u turističkom magazinu PLACE2GO (u kojem sam glavna urednica) ili objavu na blogu – što to nije isto? Odgovorno tvrdim da nije! Blog je ležerniji, reportaža formalnija. Blog je kratka forma, dok je reportaža daleko opširnija. Zato ću na web stranici PUTOVANJA S DJECOM objediniti obje forme, da vam, dragi roditelji, što vjernije dočaram sve radosti putovanja s djecom.

Život prije djece, kao i putovanja bez djece, su tek poglavlje romana. Ono zaplet dobiva (i potpuni smisao) u trenutku kad njegovim stranicama zavladaju osmijesi naših najiskrenijih suputnika. Strah vođen neznanjem često drži dječje oči podalje od putnih avantura, a nažalost, još uvijek ima onih koji takve avanture smatraju doživljajem koji ne ostavlja pozitivan trag na „malim ljudima“. Sjećanja su uspomene koje nam nitko ne može uzeti niti umanjiti, reći će oni koji vole putovati. U dječjem spomenaru takva sjećanja neće biti tek tragovi, već cijela jedna živuća bajka!

Za početak samo jedna crtica sa Times Squarea

Dok je Sinatra “grmio” iz zvučnika tuk tuka, a njegov New York New York odzvanjao križanjem Broadwaya i 6. avenije, naš vozač (mladi dečko u 20-tima) pokušavao se probiti kroz mnogobrojne taksije. Vraćali smo se s odličnog mjuzikla Cats koji je odabrala upravo Ema (glavni lik o kojemu ću pisati), sretni i zadovoljni, puni utisaka. Subota je ipak dan za izlaske, što su dokazale kolone ljudi oko nas, bez kraja i početka. Sve bi to bilo dobro, i muzika i lijepa jesenja večer i grad kao takav kada bi mogli iz cijele priče izostaviti one bazne fiziološke potrebe potaknute (po Murphyju) upravo tu u ovom “krkljancu”. Ne nije to ona potreba na koju ste najprije pomislili, već ona druga! Glad. Ok. Tu smo se svi složili vrijeme je za večeru, i to ne bilo kakvu, već onu pravu dječju u našem omiljenom Bubba Gumpu.  Lijep završetak još lijepše večeri.

Ako vas zanima to smo sve doživjeli u New Yorku pročitajte cijeli tekst…