Jeste li znali da se u šumama Velebita skrivaju vile? Ako ne vjerujete, prođite noću kroz Vilinsku šumu! Tamo do Vilinskog jezera, i vidjeti ćete ih kako plešu u kolu, dok im duga kosa leluja na hladnom ličkom povjetarcu.
Dok tražim na internetu bilo kakvu informaciju vezanu uz prave nazive izvora, šume, rijeke, ma bilo čega što sam vidjela tog dana, sve više vjerujem u priču koju su mi ispričali u Lindenu – priču o vilama. Ne mogu naći ništa! Ne mogu vjerovati da je sve obavijeno velom vilinskih tajni!? Jer nazivi Vilinska šuma ili izvor Vila Velebita se nigdje ne spominju, pa zato moje čuđenje postaje još veće. Nazvala sam sve prijatelje koji se bave planinarenjem a specijalnost im je Velebit, ali nitko mi nije mogao pomoći. Možda je stvarno riječ o vilama?
Priča o Bruceu
No krenimo redom… Divnog ljetnog jutra stigli smo u Linden Tree. Neobično mjesto s još neobičnijim vlasnikom i još neobičnijom pričom. Taj slijed „neobičnosti“ bit će samo uvod u sve ostalo što ćemo tek otkriti. Priča o Božidaru Bruceu Yerkovichu, koji je jedne prohladne ljetne večeri na putu iz Zagreba (gdje je netom sletio iz SAD-a) u Split zalutao negdje između Smiljana i Perušića, ubrzo se počela prepričavati ličkim krajem. Upravo se taj izgubljeni Amerikanac hrvatskih korijena nekoliko godina kasnije, nakon duge potrage za idealnim mjestom, trajno nastanio tu, u Velikoj Plani. Selu od svega nekoliko kuća iz kojih su iseljavali i posljednji stanovnici (to je kraj koji nije pružao perspektivu mladom čovjeku).
Miran život podvelebitskog kraja
Bruce je odlučio trajno zamijeniti svoj menadžerski život u američkom velegradu tišinom podvelebitskih šuma. Izgradio je nekoliko drvenih objekata (i to ne bilo kakvih već u potpunosti ekoloških. Detalj koji me posebno fascinirao je izolacija s ovčjom vunom za koju je poznato da se u Hrvatskoj uglavnom baca). Okupio je neobičan tim ljudi s različitih strana svijeta i dao im u zadatak da svatko u Linden ugradi nešto što je donio sa sobom.
Sasvim neobičan smještaj
Tako je Bruce iz Amerike donio tri originalna indijanska tipija. Iz Japana nekoliko samurajskih mačeva (da ga podsjećaju na dio života proveden na Istoku). Sarajka Mejida (sada Bruceova supruga) donijela je fildžane za kavu koja se priprema na ranču. Novozelanđanka Tanja znanje o konjima jer je odrasla na roditeljskom ranču uz konje i ovce, gospođa Kata iz susjednog sela znanje spravljanja kruha ispod peke. Kuhar Darko iz Zagreba novosti iz makrobiotike… Dugo bi trajalo da nabrajamo sve one koji sudjeluju u osmišljavanju aktivnosti i ponude jednog sasvim neobičnog mjesta kao što je Linden Tree.
Jahanje, pješačenje, meditacija ili kombinacija
Na ovom neobičnom ranču možete uživati u raznim aktivnostima koje su prilagođene svim uzrastima i potrebama. Linden je poznat po terenskom jahanju i za početnike i za one napredne. Jaše se na predivnim konjima, a gostima je na raspolaganju i meditacija u prirodi, yoga u dvorani na katu drvene kućice ili masaža u sjeni drveća. Ovdje možete voziti bicikl, pecati u obližnjoj rijeci Lici, planinariti po velebitskim obroncima. Ili jednostavno ležati i odmarati, gledajući nebo iznad sebe. Za sve želje pobrinut će se internacionalni Lindenteam.
Vilinska šuma
Pošli smo preko livada prepunih leptira (u pojedinim trenutcima bilo ih je toliko da se činilo kao da pada snijeg). Nastavili kroz polja zelene paprati (tako visoke da smo se kroz nju jedva probijali), preko potoka (iz kojeg smo se napili vode), pa stigli do ulaza u „čarobnu šumu“. Ušavši u šumu, svima nam je bila nešto jasnija priča (koju nam je ispričao Bruce prije polaska) o konjima koji ne žele ući u nju. Prva asocijacija koja mi pada na pamet je osjećaj kao da sam ušla u nekakvu slikovnicu. Da, upravo tako!!!
Drveće je otprilike dva metra visoko, obraslo sa svih strana mahovinom. Donji dio debla toliko je nepravilan da u njemu prepoznajete mnogobrojne oblike (ako pustite malo mašti na volju). Gornji dio drveća je ravan i pravilan. Između drveća proviruju bijele stijene, dajući cijelom prizoru dodatnu dozu „čarolije“. U podnožju teče potok, probijajući se kroz ovalno kamenje koje je, kao i svako drvo, u potpunosti prekriveno zelenom mahovinom.
Neobičan skriveni svijet
Ugodnom šetnjom kroz „vilinsku šumu“ stižemo do špilje Ričina. Naziv sam pronašla na jednom jedinom mjestu na internetu, što me posebno razveselilo, jer ju u Lindenu nazivaju „vilinskom špiljom“. Na neki način te špilje i jesu vilinske, začarane u svojoj ljepoti. Uspinjemo se uskim prolazom u prvu špilju. U njoj voda do koljena, od hladnoće izvora spašavaju me gumene čizme. Mrak i izazov: kako proći na drugu stranu, bez da se okupamo, tapkajući po neravnom kamenju.
Tajnovito jezero
No, kada smo izašli, dočekao nas je nesvakidašnji prizor – pred nama je bio prirodni most obrastao u mahovinu, a na kraju još jedna prohodna špilja. Nakon te druge, puno kraće i znatno svjetlije, došli smo na kraj prolaza. Da budem što slikovitija: stajali smo na dnu velikog otvora uz jezero, okruženi sa svih strana stijenama i jedino što smo vidjeli bilo je nebo iznad nas. Špilje kroz koje smo stigli do tog mjesta, bile su i jedini put natrag. U takvom trenutku obuzme vas osjećaj nemoći, osjećaj da ste tako mali a priroda tako velika. Ali i čudesna!!!
Za gladne ponešto
Povratak je bio lagan, nizbrdo (iako ni uspon nije bio naporan), kroz šume i polja te stazom koja vodi na Linden, odakle su se već širili mirisi tek pečenog domaćeg kruha, ličke janjetine i krumpira ispod peke, a iznenađenje koje nam je pripremio kuhar sastojalo se od odlične juhe od koprive te pečenih jabuka i krušaka za desert (pečene jabuke podsjetile su me na sretne trenutke provedene kod bake u Hercegovini, kada smo se kao djeca penjali po drveću i brali plodove za svoj omiljeni desert – otada ga nisam kušala).
Nikako ne treba preskočiti ni degustaciju više vrsta domaćih pekmeza (od kojih bih preporučila pekmez od šljiva, rađen na način da se plodovi ostave na drvetu što duže, dok im količina vlastitog šećera ne postigne maksimum), te domaće sireve od kozjeg i kravljeg mlijeka, proizvedene u susjednom selu.
2% za lokalnu zajednicu
Sve sam to donekle i očekivala: predivnu prirodu, domaću hranu, no ono što u Hrvatskoj a pogotovo u Lici nisam očekivala, je to da ću sresti čovjeka koji je odlučio dio svoga prihoda darovati lokalnoj zajednici, kako bi ljudi vidjeli smisao u povratku u opustjele krajeve. Tim novcem potiče se uzgoj stoke (koju većim dijelom otkupljuje i Linden za potrebe svojih gostiju), sadnja voća i povrća te izrada lokalnih suvenira. Dobar je to primjer i ostalim ruralnim krajevima, kako opstati i ostati. Za takvo shvaćanje trebao nam je Bruce iz Amerike, koji je slučajno jedne prohladne večeri zalutao u ovaj pusti lički kraj – i ostao.
Velebitski leptiri i lički krumpir
Jedna on najrasprostranjenijih vrsta na Velebitu su dnevni leptiri. Ima ih preko stotinu vrsta, a mogu se vidjeti gotovo posvuda: na livadama, po stijenama, u šumama. Najzanimljivije vrste su apolon, kozlinčev plavac, crnorubi crvenko, crni apolon, žednjakov plavac, i uskršnji leptir. Ova neobična i slikovita imena najbolje govore o njihovoj nesvakidašnjoj ljepoti.
Najpoznatiji lički proizvod je daleko poznati lički krumpir. Pretpostavlja se da su ga u Liku donijeli graničari (u vrijeme Vojne krajine). Spominje se i 1769. godina, kada je jedna vojna satnija dobila prvo sjeme krumpira. Od ostalog krumpira na tržištu razlikuje se po kvaliteti i količini suhe tvari (oko 23%), što ga čini kvalitetnijim i zbog čega je pokrenuta zaštita njegova geografskog podrijetla. Najviše se sadi „stara sorta“ Desiree, koja je zastupljena na preko 95 % zasađenog tla.
Kako doći?
Linden Tree Retreat&Ranch smješten je u dolini u podnožju Velebita, u blizini mjesta Velika Plana, točno na pola puta između Zagreba i Splita. Od metropole ga dijele dva sata vožnje automobilom, a od jadranske obale samo sat vremena.
Kraj.
Ako vam se sviđaju neobična mjesta vodimo vas na vikend u Garden Village…
